Da se ne lažemo – kada na trafici kupimo onaj prvi, šuškavi paketić fudbalskih sličica, mi to ne radimo samo zbog dece. Kupujemo ga zbog onog deteta u nama koje se i dalje seća mirisa lepka, glatkog papira i onog neprocenjivog osećaja kada u kesici izvučemo “zlatnu” sličicu ili grb omiljene reprezentacije.
Sakupljanje sličica je mnogo više od popunjavanja praznih kvadratića u albumu. To je vremeplov.
Od “Dečjih novina” do Italije ’90: Zlatno doba
Za generacije odrasle u SFRJ, termin “sličice” imao je samo jedan sinonim – Panini. Sve je počelo još davne 1970. godine sa Svetskim prvenstvom u Meksiku, ali prava magija na našim prostorima nastaje kada je licencu za distribuciju preuzeo gigant „Dečje novine“ iz Gornjeg Milanovca.
Zahvaljujući njima, Panini ludilo je ušlo u svaki dom. Vrhunac te ere i apsolutni kultni status do danas ima album za Italiju ’90. Piksi, Dejo, Maradona, Mateus… Taj album je bio relikvija koja se čuvala na posebnom mestu u sobi, a miris tih stranica i danas možemo da prizovemo u sećanje.
Praznina devedesetih i veliki povratak
A onda su došle teške devedesete. Zbog sankcija, ratova i raspada zemlje, prave Panini sličice su nestale sa naših trafika. Generacije koje su tada stasavale morale su da se zadovolje raznim lošijim kopijama ili da sanjaju o originalnim kesicama koje su retki donosili iz inostranstva. Bila je to prava mala pauza u tradiciji.
Ipak, ljubav prema “menjaži” je preživela. Veliki povratak usledio je 1998. godine, pred Svetsko prvenstvo u Francuskoj. Panini se zvanično vratio na velika vrata, a mi (današnji roditelji, koji smo tada bili osnovci ili tinejdžeri) ponovo smo okupirali trafike. Ponovo smo lepili Peđu Mijatovića, Zidana i Ronalda (onog prvog, brazilskog) i radovali se kao nikada pre. Ta generacijska nit je ponovo uspostavljena i nikada više nije prekinuta.
“Imam, imam, nemam…”
Bilo da smo ih skupljali osamdesetih ili kasnih devedesetih, pravila su bila ista. “Menjaža” nije bila samo hobi, već prva lekcija iz pregovaranja, ekonomije i socijalizacije. Menjali smo se u školskom dvorištu, na zidiću ispred zgrade, na Terazijama, u katoličkoj porti i gradskim trgovima. Igrali smo “tapke” i “pola-celo” do iznemoglosti, vraćajući se kući sa crvenim dlanovima i džepovima punim duplikata, često vezanih običnom gumicom za tegle.
Danas, kada naša deca sa istim tim žarom drže svoje albume, imamo jedinstvenu priliku da im prenesemo deo te magije. U svetu u kom je sve digitalno, instant i na klik, sakupljanje sličica ostaje jedan od retkih opipljivih, analognih rituala koji zahtevaju strpljenje.
Zašto je važno da deca sakupljaju sličice?
Iza jednostavne zabave kriju se sjajne lekcije za naše mališane:
- Učenje strpljenju: Album se ne može popuniti za jedan dan. Potrebno je vreme, iščekivanje i radost malih koraka.
- Živa interakcija: “Menjaža” u parkiću ili školi podstiče decu da priđu jedni drugima, započnu razgovor, pregovaraju i sklapaju dogovore (i prijateljstva) oči u oči, a ne preko ekrana.
- Povezivanje sa roditeljima: Nema boljeg osećaja nego kada zajedno sednete na pod dnevne sobe, pažljivo odlepljujete ivice i trudite se da sličicu zalepite “tačno u milimetar” (jer svi znamo koliko nervira kada stoji krivo!).
Kraj jedne ere, ali ne i tradicije
Svet kolekcionarstva se danas menja. Kompanija Topps je preuzela prava za Evropska prvenstva (počevši od EURO 2024), pa su se mnogi osetili kao da prisustvuju kraju “Panini ere”. Možda se menja logo na kesici i izdavač, ali ono najvažnije ostaje isto – emocija.
Kada sledeći put kupite kesicu “za dete”, slobodno priznajte sebi da jedva čekate da je otvorite. Uživajte u tom zajedničkom ritualu, prepričavajte im kako ste vi nekada menjali deset običnih za jednog “sjajnog” i pustite ih da osete čaroliju koja spaja generacije.
Jer, na kraju dana, ne sakupljamo mi samo sličice. Mi sakupljamo uspomene.
























































































































































Komentari (0)