Pre oko 24 godine, naučnica Diana Bjanki je zavirila u mikroskop i ugledala nešto od čega se naježila. Uzorak tkiva štitne žlezde je došao od žene koja je hromozomski bila XX. Ali kroz sočivo mikroskopa, Bianchi je videla nepogrešiv sjaj Y hromozoma – na desetine i desetine njih. „Jasno je“, rekla je Bjanki za Atlantic, „da je deo njene štitne žlezde bio potpuno muški“.
Bjanki je posumnjala da je uzrok trudnoća. Godinama ranije, pacijentkinja je nosila muški embrion, čije su ćelije u nekom trenutku napustile matericu. Završile su u majčinoj štitnoj žlezdi – i, gotovo sigurno, u mnogim drugim organima – i preuzele identitet i funkcije ženskih ćelija koje su ih okruživale, kako bi mogle da rade sinhronizovano.
Bijanki, sada direktorka Nacionalnog instituta za zdravlje dece i ljudski razvoj “Junis Kenedi Šriver”, bila je zapanjena: „Njena štitna žlezda je bila potpuno preuređena ćelijama njenog sina“, rekla je.
Svaka mama u sebi nosi ćelije svake svoje bebe
Slučaj ove žene nije bio jedinstven. Gotovo svaki put kada se embrion usadi i počne da raste, on šalje delove sebe u telo koje ga nosi.
Ovi „depoziti“ počinju najmanje četiri ili pet nedelja nakon začeća i naseljavaju se u gotovo svaki delić našeg tela gde su naučnici proveravali – srce, pluća, dojke, debelo crevo, bubrege, jetru, mozak.
Odatle, ćelije mogu da se zadrže, rastu i dele decenijama, ili čak, kako mnogi naučnici sumnjaju, ceo život, asimilirajući se u osobu koja ih je začela. Gotovo se mogu smatrati evolutivnom originalnom transplantacijom organa, rekao je za Džej Li Nelson iz Centra za rak “Fred Hačinson”u Sijetlu. Mikrohimerizam je možda najčešći način na koji se genetski identične ćelije razvijaju unutar dva tela istovremeno.
I mamine ćelije prelaze u bebu
Kako fetalne ćelije prelaze placentu u majčina tkiva, mali broj majčinih ćelija migrira u fetalna tkiva, gde mogu da opstanu do odraslog doba. Genetske razmene, dakle, mogu se dogoditi nekoliko puta tokom života.
Neki istraživači veruju da ljudi mogu biti minijaturni mozaici mnogih svojih rođaka, preko lanaca trudnoće: možda svoje starije braće i sestara, ili bake po majci, ili bilo kojih tetaka i ujaka koje je njihova baka mogla da začne pre nego što im se majka rodila.
„Kao da nosite celu svoju porodicu u sebi“, rekao je za Atlantic Francisco Ubeda de Tores, evolucioni biolog sa Kraljevskog koledža u Londonu.
Sve to čini mikrohimerizam – nazvan po Himeri iz grčkog mita, koja je bila deo lav, deo koza, deo zmaj – češćim od same trudnoće.
![fotografija ćelija pod mikroskopom](https://bebac.com/wp-content/uploads/2025/01/celije-pod-mikroskopom-1-1024x536.jpg)
Smatra se da ovaj fenomen pogađa svaku osobu koja je nosila embrion, čak i kratko, i svakoga ko je ikada bio u materici. Čini se da i drugi sisari – miševi, krave, psi, naši primati – takođe nose ove ćelijske naslednike. Ali pozajmljene ćelije se ne pojavljuju uvek na istim mestima, ili u istom broju. U mnogim slučajevima, smatra se da su mikrohimerne ćelije prisutne u koncentracijama reda jedan na milion – nivo koji je, „za mnoge biološke testove, blizu ili na granici detekcije“, rekao je za Atlantic Sing Sing Vej, imunolog i pedijatar u Dečjoj bolnici u Sinsinatiju.
Neki naučnici su tvrdili da ćelije tako retke i nekonzistentne ne mogu imati značajne efekte. Čak i među istraživačima mikrohimerizma, hipoteze o tome šta ove ćelije rade – ako uopšte išta rade – ostaju „veoma kontroverzne“, rekao je Vej. Ali mnogi stručnjaci tvrde da mikrohimerne ćelije nisu samo pasivni putnici, koji plutaju u tuđem genomskom moru.
One su genetski različiti entiteti u stranom prebivalištu, sa svojim sopstvenim evolucionim motivacijama koje se mogu sukobiti sa motivacijama njihovog domaćina i mogu imati uticaj na mnoge aspekte zdravlja: našu podložnost zaraznim ili autoimunim bolestima, uspeh trudnoće, možda čak i ponašanje.
Ako se ispostavi da su ove ćelije važne koliko neki naučnici veruju da jesu, mogle bi biti jedan od najpotcenjenijih arhitekata ljudskog života
Istraživači su već otkrili naznake onoga što ove lutajuće ćelije rade. Na primer, Vejove studije na miševima sugerišu da mikrohimerizam koji bebe nasleđuju tokom trudnoće može pomoći u finom podešavanju njihovog imunog sistema, jačajući telo novorođenčeta protiv virusnih infekcija; kako glodari stare, majčine ćelije mogu pomoći u donošenju njihovih sopstvenih trudnoća do kraja, pomažući im da fetus – sastavljen od pola stranog DNK – vide kao benigni, a ne kao nepoznatu pretnju.
Slično tome, nasledni mikrohimerizam bi mogao pomoći da se objasni zašto su neke studije otkrile da ljudi bolje prihvataju organe od svoje majke nego od svog oca, kaže Vilijam Burlingam, specijalista za transplantaciju na Univerzitetu u Viskonsinu u Medisonu. Početkom 90-ih, Burlingam je proučavao pacijenta sa transplantacijom bubrega koji je naglo prestao da uzima svoje imunosupresivne lekove – potez koji je trebalo da izazove odbacivanje novog organa od strane njegovog tela. Ali „bilo mu je dobro“, rekao je Burlingham za Atlantic. Pacijent je dobio bubreg od svoje majke, čije su ćelije još uvek kružile u njegovoj krvi i koži; kada je njegovo telo naišlo na transplantirana tkiva, videlo je nove organe kao deo sebe.
Fetalne ćelije koje lutaju u majke tokom trudnoće mogu da poboljšaju zdravlje bebe
David Haig, evolucioni biolog na Harvardu, smatra da se ove ćelije mogu pozicionirati da optimalno izvlače resurse od mame: u mozgu, da bi zahtevale više pažnje; u dojkama, da bi stimulisale veću proizvodnju mleka; u štitnoj žlezdi, da bi izazvale više telesne toplote. Ćelije mogu takođe da se umešaju i u plodnost majke, produžavajući interval između porođaja kako bi beba dobila više neprekidne nege. Fetalne ćelije bi mogle da služe kao informatori za buduće potomstvo koje naseljava istu matericu, rekao je Ubeda de Tores za Atlantic.
Ako kasnije bebe ne otkriju mnogo srodstva između sebe i svoje starije braće i sestara, rekao je, mogle bi postati pohlepnije kada izvlače hranljive materije iz majčinog tela, umesto da ostavljaju višak za buduću braću i sestre.
Prednosti mikrohimerizma za majke je teže utvrditi
Jedna verovatna mogućnost je da što se embrionalne ćelije temeljnije infiltriraju u majčino telo, to će ona bolje moći da toleriše tkivo svog fetusa, smanjujući šanse za pobačaj ili porođaj visokog rizika. „Zaista mislim da je to bebina polisa osiguranja za mamu“, rekla je za Atlantic Ejmi Bodi, biološka antropološkinja na Kalifornijskom univerzitetu u Santa Barbari. „Kao, ‘Hej, ne napadaj.’“
Nakon porođaja, ćelije koje ostaju u majčinom telu mogu takođe olakšati buduće trudnoće (barem one sa istim ocem). Komplikacije u trudnoći kao što je preeklampsija postaju ređe što se više puta neko začne sa istim partnerom.
Mikrohimerizam verovatno nije uvek dobar za majku.
Nelson i drugi su otkrili da su, dugoročno, žene sa više fetalnih ćelija takođe sklonije razvoju određenih vrsta autoimunih bolesti, možda zato što njihova tela nakon porođaja pogrešno procenjuju ćelije njihove dece kao neželjene uljeze.
Bivša postdoktorska saradnica Nelsonove, Nathalie Lambert, sada u Francuskom nacionalnom institutu za zdravlje i medicinska istraživanja, pronašla je dokaze u eksperimentima na miševima da fetalne mikrohimerne ćelije takođe mogu proizvoditi antitela koja mogu podstaći napade na majčine ćelije, rekla je Lambert. Ali situacija je i komplikovanija od toga. Ona i njene kolege su takođe otkrili da fetalne ćelije ponekad mogu zaštititi od autoimuniteta, što dovodi do toga da se neka stanja, kao što je reumatoidni artritis, zapravo ublaže tokom i ubrzo nakon trudnoće.
Fetalno izvedene mikrohimerne ćelije su primećene kako putuju u srčana tkiva miševa koji su doživeli srčani udar u sredini trudnoće, naseljavajući pankreas novodijabetičnih mama miševa i vrebajući unutar ljudskih tumora i ožiljaka od carskog reza. Ali naučnici nisu sigurni da li strane ćelije nanose štetu, popravljaju je ili su jednostavno posmatrači, otkriveni na ovim mestima slučajno.
Na ova pitanja je toliko teško odgovoriti, rekao je Vej, jer je mikrohimerne ćelije jako teško proučavati. Iako su u svima nama, i dalje su retke i često skrivene u teško dostupnim unutrašnjim tkivima. Istraživači još uvek ne mogu da kažu da li se ćelije aktivno raspoređuju na unapred određena mesta ili ih majčine ćelije uvlače u određene organe – ili jednostavno prate prirodni tok krvi poput rečnih sedimenata.
![mikroskop u krupnom planu, sa pripremljenim preparatom](https://bebac.com/wp-content/uploads/2025/01/mikrohimerizam-1024x536.jpg)
Ako mikrohimerne ćelije imaju ulogu u autoimunitetu ili reproduktivnom uspehu, potencijal za terapije bi mogao biti ogroman
Jedna opcija mogla bi biti da se pacijentima sa transplantacijom organa ubrizgaju ćelije od njihove majke, koje bi, poput sićušnih ambasadora, mogle da nateraju telo da prihvati bilo koje novo tkivo. Terapije inspirisane mikrohimerizmom mogle bi pomoći u ublažavanju tereta trudnoća visokog rizika, rekla je Bodi za Atlantic, od kojih se mnoge čini da su podstaknute time što majčino telo pokreće neadekvatno agresivan imuni odgovor. One bi takođe mogle da poboljšaju iskustvo surogat majki, koje su sklonije komplikacijama u trudnoći kao što su visok krvni pritisak, prevremeni porođaj i gestacijski dijabetes.
Svojstva ćelija nalik matičnim ćelijama bi čak mogla pomoći istraživačima da dizajniraju bolje tretmane za genetske bolesti u materici; jedna istraživačka grupa, na Kalifornijskom univerzitetu u San Francisku, prati ovu ideju za krvni poremećaj alfa talasemiju.
Pre nego što se ove vizije mogu sprovesti, treba odgovoriti na mnogo pitanja. Istraživači su otkrili dokaze da mikrohimerne ćelije iz različitih izvora ponekad mogu da se takmiče jedna sa drugom, ili čak da se međusobno istiskuju, u pokušajima da dominiraju. Ako se ista dinamika odigra sa budućim terapijama, lekari će možda morati da budu oprezni koje ćelije i kada unose u ljude, ili rizikuju da izgube dragoceni teret koji ubrizgavaju. Naučnici još uvek ne mogu da kažu koliko je mikrohimernih ćelija potrebno da bi se izvršio uticaj na zdravlje određene osobe – prag koji će verovatno odrediti koliko bi ovi teorijski tretmani mogli biti praktični, rekla je Kristina Čua, biološka antropološkinja na Kalifornijskom univerzitetu u Santa Barbari.
Čak i usred ovih neizvesnosti, stručnjaci sa kojima sam razgovarao stoje iza verovatnog značaja mikrohimerizma: Ćelije su toliko uporne, toliko sveprisutne, toliko evolutivno drevne da moraju imati efekat.
Sama činjenica da im je dozvoljeno da ostanu decenijama, dok rastu i razvijaju se i menjaju, mogla bi mnogo toga da nas nauči o imunitetu – i našem razumevanju sebe. „Po mom mišljenju, to menja moj koncept o tome ko sam ja“, rekla je za Atlantic Bjanki, koja je i sama majka jednog sina. Iako je odrastao, ona nikada nije bez njega, niti on bez nje.
Izvor: The Atlantic
Komentari (0)