Dr Elen Foksman i danas se seća trenutka kada se njen sin borio za vazduh tokom napada astme koji mu je stegao sitne disajne puteve. Za svakog roditelja to je zastrašujuće iskustvo – ono koje joj se duboko urezalo u sećanje. Ali za naučnicu, taj trenutak pokrenuo je i jedno dublje pitanje.
Foksman je znala da njen sin ima astmu. Takođe je znala da infekcija rinovirusom, najčešćim uzrokom prehlade, može da izazove sviranje u grudima kod osoba sa astmom, piše CNN.
„Zapravo, infekcija rinovirusom je najčešći okidač napada astme“, rekla je Foksman, vanredna profesorka laboratorijske medicine i imunobiologije na Medicinskom fakultetu Univerziteta Jejl.
Ono što ju je zanimalo bilo je zašto ista infekcija rinovirusom kod nekih ljudi izaziva teške napade astme i druge po život opasne simptome, dok se kod drugih jedva manifestuje kao blago curenje nosa.
„To je virus koji kod mnogih ljudi ne izaziva nikakve simptome. Mnogi koji ga dobiju imaju samo običnu prehladu u nosu“, rekla je Foksman.
„A onda, kod određenih grupa ljudi, on pokrene po život opasne poteškoće s disanjem… To je zaista zanimljiv virus.“
Foksman i njene kolege sa Jejla otkrili su da je jedan od ključnih faktora zbog kojih ljudi različito reaguju na isti virus brzina kojom ćelije u nosu, takozvane nazalne ćelije, reaguju na virus i uspevaju da ga obuzdaju.
Brzi odgovor organizma, poznat kao interferonski odgovor, može da se razlikuje od osobe do osobe, a kada je taj odgovor oslabljen ili blokiran, može da dođe do drugačije reakcije koja dovodi do prekomernog stvaranja sluzi i upale, navodi se u njihovoj studiji objavljenoj u januaru u časopisu Cell Press Blue. Interferoni pomažu u sprečavanju širenja virusa.
„Odgovor organizma je taj koji zaista određuje kakvu će bolest virus izazvati“, rekla je Foksman, jedna od autorki studije.
Do ovog otkrića Foksman i njene kolege došli su tako što su u laboratoriji uzgajali nazalne ćelije zdravih odraslih osoba dok se nisu razvile u zajednicu specijalizovanih ćelija koje međusobno komuniciraju, sličnu onoj kakva se nalazi u prosečnom ljudskom nosu.
„To su prave ćelije i ako ih gajite tako da im je površina izložena vazduhu tokom četiri nedelje, one se diferenciraju u tkivo koje izgleda baš kao sluzokoža nosa ili disajnih puteva pluća“, objasnila je Foksman.
Istraživači su zatim te ćelije zarazili rinovirusom i posmatrali njihove reakcije, koristeći tehniku koja im je omogućila da prate hiljade ćelija istovremeno, posebno ispitujući koje su odbrambene reakcije aktivirane u zaraženim ćelijama i u nezaraženim „posmatračima“.
Otkrili su da, ako se interferonski odgovor brzo aktivira, on ograničava infekciju rinovirusom na manje od dva odsto nazalnih ćelija. Kod čoveka bi takav brz odgovor mogao da znači da nema nikakvih simptoma ili da se javi tek blago curenje nosa, rekla je Foksman.
Međutim, kada su istraživači manipulisali ćelijama tako da oponašaju okruženje u kojem je početni interferonski odgovor blokiran, tada se „umesto da bude zaraženo samo jedan odsto ćelija, zarazilo oko 30 odsto“, rekla je Foksman. U tom scenariju primetili su i da ćelije proizvode velike količine sluzi i da dolazi do upale.
„Tako smo u suštini uspeli da zabeležimo i scenario u kojem je virus obuzdan i ne izaziva veliku štetu, ali i onaj u kojem virus dovodi do obilne proizvodnje sluzi i upale“, rekla je ona, „što se dešava tokom jedne zaista neprijatne prehlade“.
Ipak, jedno pitanje ostaje bez odgovora: šta može da dovede do toga da interferonski odgovor kod nekih ljudi bude oslabljen ili blokiran, što zatim vodi ka jačoj upali i potencijalno izraženijim simptomima?
Sprovođenje dodatnih istraživanja na stvarnim ljudima moglo bi da pomogne da se dođe do odgovora, rekla je Foksman.
Za sada je novu studiju opisala kao prvi korak ka boljem razumevanju onoga što se dešava u nosu tokom infekcije rinovirusom. Moguće je da bi u budućnosti lekovi mogli biti usmereni na bolje suzbijanje upale i stvaranja sluzi.
Nova studija je „veoma informativna“, ali bi njeni nalazi morali da budu potvrđeni na ljudima koji su zaista zaraženi rinovirusom kako bi se bolje razumele razlike u interferonskom odgovoru, rekao je dr Den Baru, direktor Centra za virusologiju i istraživanje vakcina u Medicinskom centru Bet Izrael Dikones u Bostonu, koji nije učestvovao u istraživanju.
„Ljudi mogu imati različite nivoe interferonskog odgovora, i oni koji imaju jači početni interferonski odgovor mogu imati samo blage simptome i brzo se oporaviti, dok bi oni koji nemaju snažan interferonski odgovor mogli da imaju znatno težu infekciju“, rekao je Baru.
„Ali još uvek nije sasvim jasno kako neko može da poboljša sopstveni interferonski odgovor.“
Dodao je i da „iako se ovaj rad fokusira na interferon, mogu postojati i drugi faktori“.
Pitanje zašto ista virusna infekcija može različito da utiče na ljude često se postavlja u medicini – i to kod gotovo svih patogena, rekao je dr Lari Anderson, profesor i kopredsedavajući pedijatrijskih infektivnih bolesti na Medicinskom fakultetu Univerziteta Emori, koji takođe nije učestvovao u novoj studiji.
Iako interferonski odgovor može da pruži određene tragove, drugi faktori koji mogu uticati na to koliko će rinovirusna infekcija biti teška uključuju prisustvo određenih bakterija, genetske razlike, postojanje osnovnih bolesti ili hroničnih stanja, kao i to da li osoba ima prethodni imunitet na virus zbog ranijih infekcija.
„Tu se uključuje mnogo različitih faktora. A sa rinovirusom, neko može da se zarazi istim rinovirusom i da ima različit klinički ishod, ali to važi i za grip, respiratorni sincicijalni virus, parainfluencu i koronavirus“, rekao je Anderson. „To se vidi kod čitavog niza bolesti.“
Izvor: N1


























































































































































Komentari (0)