Akušersko nasilje obuhvata fizičko i verbalno zlostavljanje tokom perioda trudnoće i neposredno nakon porođaja, ponižavanje, prisilne ili neodobrene medicinske procedure, narušavanje privatnosti i poverljivosti, uskraćivanje informisanog pristanka i lekova protiv bolova, odbijanje prijema u bolnicu, zanemarivanje tokom porođaja koje dovodi do komplikacija opasnih po život, a koje su se mogle sprečiti, kao i zadržavanje majki i beba zbog nemogućnosti plaćanja troškova.
Svetska zdravstvena organizacija
Ginekolog i akušer Vladimir Vajs kaže da nije način rada ili određena medicinska procedura akušersko nasilje, nego da je to čitav sled događaja.
Neadekvatna komunikacija, nedovoljno vremena, veliki broj porođaja, velika koncentracija porođaja u pojedinim porodilištima. Vi faktički onda bivate u jednoj situaciji da ne možete da se nosite prema pacijentu kao prema individui, nego kao prema broju – što je porazno.
Vladimir Vajs
Maja Milosavljević, psihijatrica u Institutu za mentalno zdravlje, objašnjava da akušersko nasilje može da dovede do postporođajne depresije.
Nakon verbalnog nasilja češće idu neki, po intenzitetu, blaži oblici depresije. Kod fizičkog ili seksualnog nasilja, naravno, to budu teži, umereno teški do teški oblici depresije.
Maja Milosavljević
Docentkinja Filozofskog fakulteta u Beogradu Biljana Stanković, koja se godinama bavi ovom temom, kaže da je razlog zašto danas pričamo o akušerskom nasilju i to kako se razvila moderna medicina.
Medicina telo i psihu tretira kao odvojene. Lekari su tokom porođaja usmereni isključivo na telesne procese i zanemaruju kako se žene osećaju, iako je to blisko povezano sa ishodom porođaja.
Biljana Stanković
Najviše prijava se odnosi na loše iskustvo u porodilištima u Beogradu, Novom Sadu i Nišu. Međutim, prijave na nehuman tretman su stizale iz cele Srbije. Skoro 97% žena koje su nam se javile nisu nikome prijavile ono što im se desilo.
Živim u malom mestu u kom svako svakog poznaje i trebalo je roditi još neko dete u istom porodilištu.
Posle sedam godina sam dobila dete i samo sam čekala da odem kući i budem sa njim.
Osećala sam se nemoćno i nebitno. Nisam bila sigurna imam li snage da uz malu bebu vodim jednu tako ozbiljnu borbu.
Nisam bila ni svesna nivoa nasilja koje sam doživela dok se u narednim godinama nisam informisala, edukovala i osvestila.
To što ne znaju kome i kako da prijave, želja da samo odu kući i budu sa bebom, kao i nepoverenje u institucije, najčešći su razlozi zbog kojih žene nisu prijavljivale akušersko nasilje, pokazuju iskustva žena koje su nam se javile. Pored toga, žene su kao razloge navodile i traumu, strah, to što su smatrale da je ono što im se desilo normalno ili da ne mogu da dokažu.
Docentkinja Biljana Stanković kaže da o ovoj temi postoji zavet ćutanja. Ona slikovito opisuje kako se ovo ćutanje prenosilo među ženama.
Moje drugarice i rođake su za ovo znale i nisu mi rekle da me ne bi plašile, a ja ne mogu sad da plašim one koje će se tek porađati.
Biljana Stanković
Komentari (0)