Cilj svakog dobrog roditelja je da pomogne detetu da izraste u samostalnu, odgovornu i socijalizovanu osobu. Detetova odgovornost prema sebi i drugima nije nekakva sposobnost koja se aktivira u trenutku kada ono puni osamnaestu godinu, već se izgrađuje postepenim procesom koji počinje veoma rano – već u drugoj godini.
Na žalost ne postoji gen za detetove dužnosti. One su rezultat zahteva koje detetu postavljaju roditelji. Ono što zovemo detetovim dužnostima su različite korisne aktivnosti kojima je zajedničko da su detetu neprijatne. A malo dete, kada ga roditelji teraju da radi nešto što mu se ne radi jer mu je to neprijatno, pogrešno misli da ga roditelji ne vole. Zato takvo dete veoma jasno pokazuje roditeljima da se u tim trenucima oseća nevoljeno.
.jpg)
Deca stiču samopouzdanje od druge godine života
Uspostavljanje detetovih dužnosti je nužno povezano sa konfliktom između deteta i roditelja. To je u stvari konflikt između biološkog principa koji upravlja detetom i društvenog principa kojim se roditelj upravlja. Roditelj koji zna šta radi, u takvim trenucima ne obraća veliku pažnju na prolazna detetova osećanja, već na to da dete treba da svoju volju podredi njegovoj i da počne da radi ono što je korisno. Kada dete to prihvati, ono razvija ono što zovemo navikom – a navike su veoma važne jer u budućim situacijama dete pristupa datoj aktivnosti bez otpora zato što mu ona više nije neprijatna.
Iz dužnosti proizlazi odgovornost – ne može neko da bude odgovoran za nešto za šta nije bio zadužen. A iz odgovornosti proizlazi ili zasluga ili krivica. Da bi decu naučili odgovornosti moramo da im, uprkos njihovom otporu, nametnemo određene dužnosti. Naravno da dečje dužnosti moraju da budu razumne, u skladu sa detetovim sposobnostima, uzrastom i zrelošću. Roditelj treba da reaguje u skladu sa tim kako je dete obavilo svoju dužnost – bilo pohvalom i nagradom bilo kritikom i kaznom. Tako dete uči da usvoji dužnosti i da razvije osećanje odgovornosti.
Iz dužnosti proizilazi odgovornost
Mnogo savremenih roditelja je zbunjeno tako da su pogrešno izjednačili ljubav i vaspitanje. Oni pokušavaju da izbegnu neizbežni konflikt sa detetom tako što na kraju popuštaju odustajući od svojih zahteva i postaju „nemoćni roditelji”. Doprinos zbunjenosti je dao i jedan deo struke koji isključivo insistira na dečjim pravima, na ravnopravnom odnosu roditelja i deteta, na tome da detetu sve može da se objasni, da je telesna kazna isto što i nasilje, koji implicitno gleda na decu kao na žrtve vlastitih roditelja.
Odustajanje zbunjenih roditelja od toga da budu autoriteti, ima negativne posledice na detetov odnos prema drugima, školi, kao i na njegove šanse za srećan život. Zato ne iznenađuje da su Španija i Hrvatska u svoje porodične zakone počele da uvode i dečije dužnosti. Istina, bez sankcija za dete, za sada.
Komentari (0)