Odvikavanje od cucle je jedna od prvih velikih roditeljskih borbi. Za mališane, duda (varalica) nije samo komad plastike, već izvor utehe, sigurnosti i najbolji prijatelj. Kako taj emotivni rastanak pretvoriti u lepu uspomenu umesto u suze? Odgovor dolazi iz Skandinavije u obliku tradicije poznate kao Drvo za dude (Pacifier Tree).
Šta je Drvo za dude (Suttetræet)?
U Danskoj i Švedskoj, to je popularan ritual prelaska iz sveta beba u svet „velike dece“. Na određenim drvećima u parkovima, roditelji i deca zajedno idu u svečanu posetu kako bi okačili cuclu na granu.
Drvo, koje je često već ukrašeno stotinama šarenih duda od drugih mališana, postaje simbol opraštanja i rasta.
Najpoznatije je drvo u parku Frederiksberg Have u Kopenhagenu, ali postoji mnogo drveća duda širom Skandinavije. U Švedskoj, najpoznatije drvo se nalazi u Skansen ZOO vrtu u Stokholmu.
View this post on Instagram
Zašto funkcioniše drvo duda?
Ova tradicija se pokazala izuzetno delotvornom iz nekoliko psiholoških razloga:
- Ritual umesto gubitka: Umesto da se duda baci ili sakrije, dete je svesno predaje. Ova svečana ceremonija daje osećaj kontrole i važnosti, što smanjuje traumu zbog gubitka.
- Vizuelna potvrda: Dete vidi da nije samo. Grane pune cucle pokazuju mu da su i mnoga druga deca prošla kroz isti proces i uspešno odrasla.
- Čuvar utehe: Duda nije bačena; ona je poverena „čarobnom drvetu“ na čuvanje. Mnogi roditelji kažu detetu da dudu ostavljaju tu da je posete kada god požele.
- Zapis o rastu: Porodice često zavežu cucle ukrasnom trakom i dodaju malu poruku koju je roditelj zapisao u ime deteta, npr.: “Drvo, čuvaj moju dudu, sad sam veliki dečko (Ime deteta)”.
Iako je Danska (sa svojim poznatim drvećem u Kopenhagenu) epicentar, ova ideja se proširila i na druge države. Izrael je snažno prihvatio tradiciju pod imenom Eitz HaMotzetzim, a mnoga deca se opraštaju od cucle u vrtićima.
Lokalne inicijative postoje u SAD i Velikoj Britaniji u parkovima ili u zajednicama koje su želele da usvoje ovaj dirljiv običaj.


























































































































































Komentari (0)