Jutro je. Miris sveže skuvane kafe meša se sa mirisom novog ranca i knjiga. Nije to samo miris; to je miris novog početka, miris velikih promena koje se osećaju u vazduhu.
Zvuk budilnika je bio tiši nego inače, kao da se i on snebiva pred ovim danom. Dok sedim za stolom s toplom šoljom u rukama, osećam se nervozno i uzbuđeno u isti mah. Istovremeno mi se steže grlo i toplina širi grudima, a moja mlađa devojčica, sa svojom mekom kosom, naslanja mi glavu na rame.
Danas puštam oba svoja sveta u velike avanture
Moj prvačić stoji ispred mene, nespretno nameštajući preveliki ranac na svojim uskim ramenima. Gledam u njega i vidim sliku malog dečaka koji je tek juče učio da hoda, koji se ponosno vozio na svom prvom biciklu bez pomoćnih točkića. Brzo je porastao, toliko brzo da mi se čini da mi je promakao neki delić njegovog odrastanja. U očima mu vidim iskru uzbuđenja, ali i blagu nesigurnost.
Stoji uspravno, pokušavajući da se drži kao veliki, ali u tišini sobe, čujem pitanje koje nismo izgovorili: “Da li ćeš me zaboraviti?”. Naravno da neću. Nikada.
A onda se okrenem prema njoj, mojoj devojčici, koja se igra plišanom igračkom, nesvesna koliki korak danas pravi. Njena energija je razigrana, puna nevinosti. Njen mali ranac prepun je garderobice i igračaka, a ne knjiga, i to me podseća na to koliko je mala.
Ipak, onog trenutka kada smo stigli pred vrata vrtića, ta nevinost se na tren pretopila u strah. Njen stisak moje ruke bio je jak, suze su joj se slivale niz lice, iako smo danas na adaptaciji bile zajedno.
Mora da otkrije svoj svet, da se igra i raste sa drugom decom.
Na kraju dana, kada se ponovo zagrlimo, pričaće jedno drugom o svojim avanturama. On će pričati o novim drugarima, učiteljici, o slovima. Ona će mi pokazati igračku i govoriti mi o svojim novim prijateljima, koje sam i ja upoznala. Jedva će čekati da i tati ispričaju događaje od današnjeg dana.
Iako su njihovi putevi različiti – jedan uči slova, a drugi boji crteže – roditeljsko srce ih prati podjednako. Puštamo ih da odrastaju, ne napuštajući ih. To je najteži, ali i najlepši čin ljubavi koji im daje krila.
Sada, kada se konačno nalazim u miru, svesna sam da je ovo kraj jedne, ali početak nove, predivne faze života. Duboko uzdahnem, i osetim sreću.
Mama Jelena






























































































































































Komentari (0)