Mališani se rađaju bez osećaja straha, ali ga stiču kroz razvojne faze.
Psiholozi tvrde da je do polaska u školu strah jedna od najintenzivnijih dečjih emocija, pogotovo u drugoj i trećoj godini.
Sasvim male bebe imaju samo osećaj prijatnosti i neprijatnosti, a prvi strahovi javljaju se oko šestog meseca, kada počinju da se plaše naglih zvukova i pokreta. Sledi strah od odvajanja koji se obično javlja u osmom mesecu i intenzivno traje do druge godine.
Deca ovog uzrasta plaše se i nepoznatih ljudi.
Do drugog rođendana deca počinju da se plaše životinja, visine, vode, bola, neobičnih situacija.
Oko treće-četvrte godine počinje i strah od mraka, duhova, čudovišta, izmišljenih bića i likova iz bajki. Kako raste mašta, povećavaju se i strahovi, pa petogodišnjaci strahuju od babaroga, svemiraca, džinova, gusara, lopova, plaše se da ih neko ne ukrade… Pred kraj predškolskog perioda počnu da se plaše smrti ili strahuju da ih roditelji ne ostave.
Prvaci već znaju da su mali i ranjivi, pa se plaše da budu sami kod kuće, da ih neko ne povredi, boje se vatre, vode, grmljavine, struje…
Od osme-devete godine počinju da se plaše povreda, injekcija, zubara, brinu se zbog zemljotresa, poplava… Većinu strahova dete stiče zbog priča i negativnih iskustava, ali i zbog roditeljskog ponašanja.
Deca kopiraju ono što vide, pa ukoliko se roditelji izraženo nečeg boje, to će se preneti na dete. Na dečje strahove nikada ne treba reagovati ismevanjem, niti direktnim izlaganjem izvoru straha.
Pričajte sa mališanima, kažite im da ste se i vi plašili raznih stvari kada ste bili mali, ali da je to prestalo. Strahovi su normalna pojava i njihov nedostatak nije dobar, a pedijatri trvde da je, ako se, na primer, petogodišnjak ničega ne boji, to indikacija da se poseti psiholog.























































































































































Komentari (0)