Fotografija prepunog, uskog hodnika Univerzitetske dečje klinike u Tiršovoj, gde roditelji u tišini, zbijeni jedni uz druge, čekaju na pregled, nije samo vest o dnevnoj gužvi. To je vizuelni dokaz onoga što Bebac mame nazivaju „svakodnevnom traumom“. Stotine komentara roditelja iz cele Srbije potvrđuju da se, uprkos promenama vlasti i decenijskim obećanjima, ništa ne menja.
Od Beograda i Novog Sada, pa sve do Niša i Kragujevca, hodnici dečjih bolnica postali su mesta gde se testiraju granice ljudskog strpljenja.
Logistički pakao: Beba u naručju jer za kolica nema mesta
Jedna od najtraumatičnijih slika koju roditelji dele jeste fizička nemogućnost da se normalno kreću kroz bolnicu sa malim detetom. Hodnici su u mnogim ustanovama projektovani u neko drugo vreme, za daleko manji broj pacijenata, i danas su postali nepremostiva prepreka.
„Nemaš gde ni sa kolicima za bebu, držiš je u rukama satima“, piše jedna mama, opisujući kako fizički umor dodatno otežava ionako stresnu situaciju.
Kada je hodnik krcat, beba u kolicima postaje „smetnja“ u prolazu medicinskom osoblju i drugim roditeljima.
„U onom uzanom hodniku nema vazduha ni malo, a bebu od mesec dana sam morala da dojim na očigled svih jer smo svi zakazani u isto vreme“, svedoči jedna majka o potpunom nedostatku privatnosti.
View this post on Instagram
Prostor u kojem bi deca trebala da se osećaju sigurno, pretvoren je u poligon izdržljivosti. Mame opisuju situacije u kojima bolesnu decu drže u naručju po pet ili šest sati, bez mogućnosti da ih negde spuste, presvuku ili nahrane u miru.
„Dete nam je sedelo na kanti sa bolovima jer nije bilo slobodne stolice“, piše jedna mama, dok druga dodaje da su se „ljudi po šablonu pomerili da neko prođe“, poredeći atmosferu u bolnici sa gužvom u gradskom prevozu u špicu.
U takvim uslovima, svaka kontrola postaje rizik po sebi.
„Sa svake kontrole se vratimo sa virusima koje pokupimo u tom hodniku, jer ne postoji mogućnost da se negde sklonimo“, opisuju roditelji užasnu realnost u kojoj deca „kašlju jedna drugima za vrat“ dok čekaju na pregled.
Od Novog Sada do Niša: Isti redovi, ista agonija
Iako je Tiršova najčešće u fokusu javnosti, Bebac mame potvrđuju da je situacija u drugim velikim centrima gotovo identična.
U Dečjoj bolnici u Novom Sadu roditelji opisuju maratonska čekanja koja obesmišljavaju sistem zakazivanja.
„Zakazan termin je samo formalnost, dođeš i čekaš minimum tri sata, a ponekad i do kraja smene“, navodi jedna majka iz Vojvodine. Druga dodaje da je unutra takva „zagušljivost da se pada u nesvest“, što dodatno uznemirava bolesnu decu.
Slične vesti stižu i sa juga zemlje. Mame iz Niša svedoče da je na tamošnjem odeljenju pedijatrije ovakva slika „redovna pojava“, dok roditelji iz Valjeva, Kragujevca i manjih mesta poručuju da ni kod njih situacija nije bolja, a često je i gora zbog nedostatka specijalista.
„Mi iz unutrašnjosti krećemo u 4 ujutru da bismo stigli na red u Beogradu, a onda nas dočeka ovaj kolaps“, opisuje jedna majka put koji bolesno dete mora da pređe samo da bi završilo u krcatom hodniku bez vazduha.
Organizacioni kolaps: Svi u osam, a lekar u viziti
Jedna od tačaka najvećeg nezadovoljstva roditelja je način na koji se pregledi organizuju. Mame primećuju da se ogroman broj pacijenata poziva u isto vreme, što automatski stvara nepodnošljive gužve.
„Svi dobijemo termin u 8h ujutru, a lekari su tada još na odeljenju u viziti. Oni dođu tek oko 10h ili 11h, a mi do tada već satima stojimo u hodniku sa decom“, piše jedna mama, ukazujući na lošu trijažu i nepoštovanje tuđeg vremena.
Postoji i osećaj da se u državnim ustanovama pacijenti tretiraju kao brojevi.
„Lekari na prijemu su deca, tek završili faks, kažu čeliče se, a mi čekamo satima dok oni zovu starijeg kolegu da ih konsultuje“, primećuje jedna od majki.
Iako roditelji imaju razumevanja za mlade lekare, smatraju da sistem ne sme da funkcioniše tako što će najteži teret neorganizovanosti pasti na pleća bolesne dece.
Lekari – taoci sistema kao i pacijenti
U moru ogorčenosti na uslove rada i državu, roditelji prave jasnu razliku između sistema i pojedinaca koji u njemu rade. Velika većina svedočenja sadrži pohvale na račun lekara i medicinskih sestara.
„Lekari su heroji koji rade u nemogućim uslovima. Sestre svaka čast, ne staju ni sekunde, trče od sobe do sobe“, svedoči majka koja je sa sinom ležala na odeljenju ortopedije.
Međutim, i tu se primećuju pukotine.
„Lekari su preopterećeni, često nervozni jer ne mogu da postignu sve, a onda se to prelije na roditelje koji su takođe na ivici živaca“, primećuje se u komentarima. Roditelji vide da su medicinski radnici jednako žrtve loše organizacije i nedostatka kadrova kao i oni sami.
„Često jedan lekar istog dana i operiše, i prima ambulantno, i ide u vizitu. To prosto nije humano ni prema njima, ni prema deci“, zaključuju roditelji.
Trauma koja traje: Isti hodnik pre 30 godina i danas
Ono što najviše poražava Bebac mame je saznanje da se, uprkos decenijama koje prolaze, kulisa njihove muke ne menja.
„Ovako je bilo i pre 30 godina kada je mene majka vodila kod lekara“, piše jedna mama, a njene reči potvrđuje stotine drugih. „Od devedesetih do danas, grad se proširio, brojevi stanovnika su rasli, a mi smo ostali na istim tim hodnicima. Ništa se nije promenilo, samo su deca druga“.
Mame koje su detinjstvo provele po bolnicama zbog hroničnih bolesti danas prepoznaju isti miris dezinfekcionog sredstva pomešan sa mirisom vlage, iste uske zidove i istu tišinu punu iščekivanja.
„Isti hodnik, isti miris i ista gužva dočekala je i moju decu. To je najstrašnija dijagnoza ovog društva“, zaključuje jedna majka.
Činjenica da su deca današnjih roditelja nasledila istu sliku iz Tiršove najjasniji je dokaz sistemske zapuštenosti. Roditelji poručuju da deca ne mogu da čekaju „Tiršovu 2“ ili neka buduća obećanja, jer su bolesna danas.

























































































































































Komentari (0)