Komentari za tekst "Putovanje kroz maglu - Iskustvo sa postpartalnom depresijom"

Komentara
11
Ostavite komentar
Eto da sam i ja tako potrazila strucnu pomoc na vreme sad ne bih imala problem sa stitnom zlezdom,.Bila sam i ja magli sa prvim detetom,carski i totalna,pusteni kuci a ja nemam pojma sta trebam sve oko bebe da radim,mleko nedovoljno,jedva da ga imalo,pa sam onda pocela da pis sta kada trebam da joj dam.I sve je to nekako proslo jer nisam toliko pridavala znacaj da li sam u magli ili ne.E sa drugom bebom opet carski ali spinalna ovog puta sto mi je jos gore bilo,i onda posle drugog dana plakanje i plakanje bez prestanka sto zbog bebe koje nisam ni kasvetno videla,zbog drugog deteta od koga se nikad nisam odvajala,a da nespominjem mleko koga obog puta uopste nije bilo.I posle nekog vremena odradim hormone jer sam imala ubrzan rad srca,znojenje,strah,napetost i tako sam pod terapijom ali za stitnu,eto tako se odrazilo.Pa zene drage skoro svaka druga prodje tako,strasno je ali izdrximo zbog nasa draga bica,jedina na svetu celom!😄
Citam sve ove komentare, u svima pronalazim sebe.Posle divne, zeljene, irefne trudnoce i relativno lakog porodjaja krece pakao.Beba place i place i ne prestaje.Ja sama, suprug skoro ceo dan na poslu.U slobodno vreme fokusira se na svoj umor, sticem osecaj nesigurnosti, nevoljenosti i moje se stanje pogorsava.Od njegovih koji zive blizu nas dobijam osude tipa-na sta to lici, zar se samo ona porodila, kako se to ponasa itd...da ne duzim pricu, ppsöe vise od godinu i po dana, mogu reci da je proslo, ali se neke stvari nikada ne zaborave.Najvise ta tuga sto nisam uzivala u tom prvom periodu, a samo je trebalo zalupiti malogradjanima vrata i traziti pomoc gde god.Ne cutite i ne trpite mame, vi i vasa beba pa 10 praznih mesta pa svi ostali.Srecno!
Uh, kada sada sve ovo citam i kada se setim... pre 5. godina rodila sam devojcicu, ne secam se tacno kada sam upala u depresiju, ali u prva tri meseca sigurno. Plakala sam non stop, slabo skoro nista jela, moj problem je nastao kada sam se nasla u 4 zida sa bebom sama, suprug na poslu, a ja pre toga toliko aktivna i non- stop sa ljudima da je stan poceo da me gusi, posto sam zdravstveni radnik nesto sam i znala o depresiji i odmah sam potrazila strucnu pomoc. Psihijatar mi je rekao da sam dobila neku vrstu postporodjajne tuge, a posto sam dojila morala sam da prekinem zbog lekova. Tada kao da me neko probudio iz tog stanja i shvatila sam da mi je dojenje najbitnije i da moram da se izborim sama sa problemom bez lekova. Potrazila sam pomoc roditelja koji su dolazili kod mene da budu sa bebom da ja mogu pola sata da prosetam i malo po malo i ja sam se oporavila. Ali posle 5. godina ja sam opet trudna, samo sto te probleme imam vec sada, od nekog petog meseca, plac, nervoza, nespavanje, lupanje srca, gusenje, zelim iz svoje koze da iskocim. Jos uvek radim iako ne moram, ali moram medju ljude i napolje, plasi me mrak i noc kada dodje... naravno opet sam se javila psihijatru, dobila bromazepam i eliceu, ginekolog strogo zabranio eliceu, bromazepam kada moram, ko zna kako cu se osecati kada se porodim kada mi je sada ovako, uh sve u svemu jako tesko stanje, ko nije prosao ne zna o cemu pisem, pokusavam opet sama da se izborim da sto manje pijem bromazepam, ali mi sve teze polazi za rukom, ali sebplasim da ne naudim bebi lekovima. Ni najgorem neprijatelju ne zelim ovo.
Prosla kroz sve to, ne dao Bog nikom. U pojedinim trenucima sam zelela da me nema... sto mi je jos gore padalo nisam imala ni malo podrske od svojih najblizih. Mrzela sam samu sebe, Bog neka mi oprosti ali tih prvih par meseci uopste nisam imala ikakve osecaje prema svom detetu. Da ne pominjem sto sam imala i tesku trudnocu i porodjaj koji je zavrsen carskim rezom pod totalnom anestezijom, sto mi je dodatno tesko palo jer bebu nisam videla narednih 10 sati... posle toga problemi sa laktacijom, sto kaze Jovana jedino sto je jos dobijao od mene pa ni to mu nije bilo dovoljno, zar sam toliko loša majka...neprospavane noci, grcevi, kada sam molila bilo koga da ga pricuva na 15 minuta makar bila sam kritikovana. Čak i od svojih roditelja koji su trebali da mi budu podrska. Bila sam kritikovana sto sam ga izvodila napolje, pa onda sto ga nisam izvodila, bila sam kritikovana sto place, sto mu nisam stavila siroki povoj iako je dr rekla da mu vise ne treba, sto plačem, da moram da se smejem uvek jer zaboga meni se desilo da postanem majka i da moram da sam srecna iako bih vristala i najradije umrla u pojedinim trenucima. Kada sam vapila za pomoc dobijala sam odgovore da sam razmazena i kako me nije sramota sto se tako ponasam i osecam. Ne znam kako sam u pojedinim trenucima uspevala da brinem i o sebi i o bebi. Na kraju sam sama otisla kod psihologa sa bebom u rukama i porazgovarala sa njom. Posle 7 meseci mogu reci da je konacno makar malo bolje, mada i sad uhvati depresija svoje s vremena na vreme...
Dugo sam razmisljala koja rec je najbolja za opisati taj period na pocetku i dugo nisam znala kako da objasnim taj osecaj. Magla je najbolji opis... Ja isto nisam imala dovoljno mleka i to mi je bilo nesto jako porazavajuce. Dane sam provodila u izmlazanju i izvlacenju i poslednjeg mililitra. Tek kada mi je savetnica za dojenje rekla da jednostavno postoje medicinski slucajevi u kojima beba mora da se dohranje nekako sam se pomirila sa tim da nemam dovoljno mleka. Vratila sam se sebi kad sam sklonila pumpicu i rekla koliko ima-ima, dala si sve od sebe. Tek sa 6 meseci sam osetila onu pravu ljubav majke prema detetu i napokon progledala. I tek sada shvatam koliko sam bila opsednuta dojenjem i mlekom i koliko me je to ubijalo.
Prosla sam I sama kroz sve to. Kod mene je uzrok bio taj sto me doktor prinudno porodio prirodnim putem, iako sam trebala ici na carski (beba se zaglavila u karlici, nagutao se zelene plodove vode, ostao bez kiseonika), jako sam se brinula da li ce biti sve u redu. Kad smo otpusteni iz bolnice krenule su vrtoglavice, povezivanje sa bebom je slabo islo. Kako je vreme odmicalo tako sam se sazivela sa nesanicom, osecajem da ce se nesto lose desiti, knedla u grlu, bilo je dana kad nisam iz kreveta ustajala. Bojala sam se ako negde krenem sa bebom da cu pasti, sta ce biti sa njim, strahovi na svakom koraku. Posle 4-5 meseci sam otisla kod psihijatra, dobila terapiju I ozivela. Pila sam tablete 3 meseca I saznala da sam opet trudna. Bojala sam se da ne prodjem isto kao I prvi put, ali eto sreca mi se osmehnula. Rodila sam moju princezu casom I bez muke, odmah se probudio majcinski instinkt I silna ljubav. Terapija mi vise nije bila potrebna. Moji pacici sada imaju sin 3 godine, a cerkica 15 meseci, svaki dan uzivamo, mazimo se, volimo, grlimo, igramo, I znate sta, razmisljam da za koju godinu rodim jos jedno 😁💖
Kod mene je posle prvog porodjaja trajala skoro godinu dana. Niko nije primetio da imam problem. Suprug je radio po ceo dan, za ostale sam nesvesno glumila da je sve u redu. Na kraju sam naletela na jedan clanak, pa drugi, I sama sam nekako osvestila u sebi taj problem I izvukla se iz magle. Bilo je strasno. Posle drugog porodjaja je sve drugacije, beba je divna, ja presrecna sa njom, ali sam mnogo radila na sebi I koncentrisala se na sebe I decu. Rasplace me cinjenica da sa prvom cerkicom nisam tako uzivala, obuzme me neka tuga kad pomislim da je moglo biti lepse za obe I samo se nadam da ona to nije
tada osetila kao nedostatak ljubavi, jer sam se izvukla samo zahvaljujuci ogromnoj ljubavi prema njoj I trudicu se da joj nadoknadim to.
Treba vise pisati I govoriti o ovom problemu. Ljudi ne znaju, a iz neznanja mogu napraviti porodilji jos veci problem.
Rekla bih da je uslov za srecnu I zadovoljnu bebu - srecna I zadovoljna mama.
I jos jedna stvar, slusajte sta vam bliski ljudi govore. Osetljiva je ovo tema I retko ko ce prepoznati I priznati sebi da se nesto desava I potraziti pomoc.
O problemima treba govoriti, oni se nece resiti ako ih drzimo u sebi.
Ja sam, nažalost, tek posle pet meseci otišla kod psihijatra. Pet meseci niko mi nije verovao, niti se trudio da pomogne. Bila sam sama, sa svojom devojčicom, zavijena u istoj ovoj magli, mraku, suženju svesti.... Dobila sam terapiju, antidepresiv, i lek za smirenje, dojila sam sve vreme, celih pet meseci bolno, tek posle početka lečenja bol je prestao.... Beba za par dana puni jedanaest meseci. Ja još pijem terapiju, nepromenjenu. Magla je nestala, tama takodje, oskobadjala sam se jednog po jednog straha... i sada se vrati ponekad, u Pms-u je strašno, ali je mnogo bolje. A razmišljala sam o samoubistvu. Najviše me boli što moju mrvicu nisam volela dovoljno. bar ja tako mislim. što nisam imala strpljenja i sluha. Ko nije prošao kroz ovo, ne veruje,nema razumevanja. To je jedno strašno stanje.
Kroz isto muku sam i ja prosla bas mi je bilo traumaticno sve,bila sam ljuta na sebe kolko sam bila slaba ,prazna i nervozna.
Ja nisam isla kod psihologa sve je doslo na svoje mesto nekako.Isto mi je trebalo pet meseci da se zblizim stvarno sa svojim detetom.Ali nemojte sebe muciti mislju da niste dovoljno voleli svoje dete.Bitno je da ste bili sa vasom bebom.pozzz
Pogodio me je tvoj komentar, zelim samo da ti porucim da ne mucis sebe time da sto mislis da bebu nisi dovoljno volela, volela si je navise sto si tada znala i mogla. I sve se da popraviti a deci uvek ljubavi i podrske treba cak i kada imaju 40 godina, tako da ne brini imate jos puno vremena da sve to nadoknadite, na neki vas nacin. Ti si super mama ja sam sigurna! Ovaj komentar je dokaz tome. Veliki pozdrav i podrska!!
kroz isto sam prosla...prestanak dojenja me bacio u tesku depresiju...kao da je umrlo sve u meni...mrzela sebe, a i bliznje koji nisu imali razumevanja i saosecajnosti. Tezak je put ka izlasku iz magle bez podrske...Apel svakako!
Vratite se nazad na tekst
Ostavite komentar


Proverite kada se jaje uvodi u ishranu mališana i na koji način »
U videu je na duhovit način prikazana razlika između dojenja prvog i drugog deteta »
Nepokolebljiva hrabrost i snaga ljubavi Gordane Branković inspiracija su i podrška svim roditeljima »